NAUKA U DRUŠTVU

Špijun u ogledalu

Džon le Kare / FOTO: Nemačka ambasada u Londonu

Piše:

DŽON LE KARE (1931-2020): Njegova špijunska fikcija krila je nezgodne i otrežnjujuće istine

Bilo je, nesumnjivo, mnogo lakše zaraziti se Le Kareom u pozno doba Hladnog rata, u vreme kad su u tadašnju Jugoslaviju, preko Zagreba, stigli njegovi prvi prevodi. Čini se da danas u Beogradu imamo brojna antitela koja se uspešno bore sa tom bolešću, pa za ovog pisca retko ko haje. Prošle nedelje, nakon uzbudljivih vesti o početku masovne vakcinacije u Velikoj Britaniji, ali i tolike druge Kovid teme, iz Kraljevske bolnice u Kornvelu stigla je informacija da je Džon le Kare – bez sumnje najuticajniji autor špijunskih romana svih vremena – u osamdeset i devetoj godini preminuo od zapaljenja pluća, ali, kako je saopšteno, nepovezanim sa Kovidom-19.

Uprkos pandemiji, kako to inače biva, smrt velikog autora žanra prigodnim sećanjima ispratili su svi veliki svetski mediji, kao i nekoliko domaćih, kroz priče koje su mahom bile siže ličnog čitalačkog iskustva (samo se tako i može pisati o Le Kareu, pa i u ovom tekstu). No, nezavisno od pristupa, teško da će u Srbiji to podići čitanost Le Kareovih romana ili podstaći velike izdavače da ga u većoj meri prevode.

Naša publika, možda jer je u stvarnosti preležala zapaljenje naše lokalne Službe, kao da je davno razvila imunitet na Džona le Karea: štampa se retko, mahom od manjih izdavača ili se pak preštampava iz hrvatskih izdanja, pa je mnogim ljudima on sasvim nepoznat. Kao britanski bivši špijun i diplomata, „antiamerikanac” i protivnik stereotipa o Islamu i Rusiji, jedinstveni hroničar Hladnog rata, pozadine velikih obrta 20. veka, ali i onog što je usledilo posle, majstor dijaloga i tenzije, tvorac retko uspelog, gotovo fenomenalnog špijunskog junaka Dordža Smajlija, ima na milione poklonika širom sveta.

Zaraza njegovim opusom od 25 romana koja hara planetom protutnjala je i našim krajevima, ali je to bilo davno i danas se javlja samo tu i tamo, u zatvorenim grupama. Nasumično pogađa pojedince koji u Le Kareov zavodljivi svet ulaze sasvim lično, bez distance, u begu od realnosti, da bi potom njegove junake, špijune sa karakterom, heroje sa ružnim manama i male ljude nedorasle istorijskom vrtlogu u koji su upali, teško razdvojili od stvarne istorije.

Meni se to desilo baš onako kako Le Kare uvodi svoje junake, naizgled obično, u prašini ubedljive svakodnevice, uz jedva vidljive, čudnovate nagoveštaje i neizbežno – stare vojničke priče. Upoznao sam ga dok sam bio u vojsci, uz druga zla i navike koje je čovek tamo mogao da pokupi dok je služenje vojnog roka bilo zakonom propisana građanska obaveza. Kao kurir u divizionu dobio sam ključeve jedne od onih zaboravljenih vojnih prostorija sa starim radio-aparatima i sanducima, kakve se mogu naći u Le Kareovom Ratu u ogledalu.

U toj prostoriji naravno ništa nije ukazivalo na vojne špijune koje je u romanu pregazilo vreme – samo je po stolovima, u starim kasetama i položenim soškama privremeno bila smeštena vojna biblioteka, nečijom pametnom odlukom sklonjena na to mesto tokom bombardovanja, da bi potom tu bila i ostavljena. Između ukoričenih, sabranih dela Lajoša Zilahija i Dobrice Ćosića, pomaljao se niz žutih knjiga sa crvenim hrbatom – bila su to džepna izdanja Grafičkog zavoda Hrvatske, koja su krajem osamdesetih dočekivana kao „majstorstvo misterije“ jednako i u Vjesniku i u Politici ekspres. Isti kompleti se, uz antikvarnice, inače mogu naći po lokalnim bibliotekama u Srbiji, kako stoje stoje nedirnuti na polici dodeljenoj Le Kareu među engleskim romanopiscima, ali često bez tablice sa imenom koja kao da je otpala još nekako posle pada Berlinskog zida.

Čim sam pomenuo Le Karea, dobio sam punu torbu njegovih romana

Počeo sam od Špijuna koji se sklonio u zavetrinu, romana koji je Le Karea proslavio i to nekako odmah pošto je on sam neslavno napustio špijunski posao. I kao što oseća i većina njegovih čitalaca, čini mi se da me od tada ne napušta draž Le Kareovog uverljivog i uzbudljivog književnog sveta. Isprva naivno uveren da sam tako otkrio nepoznatu zemlju, po povratku u Beograd saznao sam da polovina novinske redakcije u kojoj sam radio, i to ona starija polovina, gaji kult ovog pisca. Čim sam pomenuo Le Karea, dobio sam punu torbu njegovih romana, sa revnošću i brzinom koju možete da osetite tek ako nekom Jehovinom svedoku kažete da vas zanima pitanje Boga.

Kasnije, u Londonu, u jednoj sasvim običnoj Voterstoun knjižari zapaziću kako Le Kare ima ne samo posebnu policu i specijalnu „Le Kare akciju“ (gde se popust dobija samo za kombinaciju naslova unutar njegovog opusa), nego i da uz druge knjiške klubove, postoji jedan čiji članovi isključivo čitaju Le Karea. I da je njegov kult u svetu ne samo daleko rašireniji nego što na to ukazuje književna produkcija u Srbiji, nego i da je jednako snažan kao opsesija mojih starijih kolega čiju je generaciju pogodila Le Kare zaraza. I potom prošla sa ratovima devedesetih.

Džon le Kare se rodio 19. oktobra 1931. godine u Pulu, u Dorsetu u Engleskoj, pod imenom Dejvid Džon Mur Kornvel, da bi ga kasnije napustilo, pošto je izmislio svoj književni pseudonim Le Kare (od fracuskog kvadrat). Obrazovao se u onim elitnim školama iz kojih su britanske tajne službe regrutovale kadrove – studirao je na Oksfordu, a jedno vreme i u Švajcarskoj. Njegov otac je zapao u probleme sa novcem i bankrotirao, tako da je bio prunuđen da jedno vreme predaje u školi, ali se vratio na Oksford i diplomirao. Radio je za britanski MI5, a od 1959. godine je počeo da radi za Ministarstvo spoljnih poslova. Tokom pet godina ove službe, imao je dva nameštenja u Nemačkoj, prvo u Bonu, a zatim u Hambrugu. Dugo se pretpostavljalo da je u ovom periodu zavrbovan da radi za MI6, službu po čijim uzorima je nastao Cirkus iz njegovih romana. Le Kare je to poricao sve do devedesetih kad je priznao u jednom intervjuju za BBC da je bio tajni agent u mladosti.

U to vreme je pod pseudonimom Le Kare napisao i objavio dva detektivska romana. Njegov junak, penzionisani špijun, Džordž Smajli, u ovim delima rešava zamršene detektivske slučajeve, dok treći, kasnije ekranizovan roman Špijun koji se sklonio u zavetrinu ulazi u srž Igre i donosi mu svetsku slavu. Ispostavilo se da će se istovremeno okončati njegova lična karijera tajnog agenta, kao i većini engleskih agenata širom Evrope. U jednoj od najdramatičnijih afera u istoriji britanske tajne službe, Kim Filbi, jedan od dvostrukih agenata iz slavne Petorice iz Kembridža odao je njegovo ime KGB-u, među stotinama drugih. U međuvremenu, Le Kare se posvetio književnosti i na osnovu ličnog iskustva počeo da opisuje svet špijunaže. Na tu ideju je došao zahvaljuju podsticaju Džona Bingama, agenta prema kome je navodno delimično i razvio lik Džordža Smajlija. Zanimljivo je da ovo ime koincidira sa jednim od prvih ratnih dopisnika koji je u 19. veku, kao kakav špijun, prvi razvio dopisničku mrežu u zapadnoj Evropi. Lik Džordža Smajlija je jedinstven u špijunskom žanru, nizak, spor, mlitav, ne naročtio obučen, ali izuzetno obrazovan i inteligentan špijun koji ratuje sa sebi dostojnim KGB protivnikom Karlom. Večito usamljeni Smajli ima stalnih problema sa svojom nevernom ženom En, rukovodi ljudima i mrežama koje su sastavljene od propuštenih prilika, svoje slučajeve bazira na arhivama i vodi čitaoca u neverovatne mentalne avanture.

Smajli je osovina oko koje se vrti središnji deo Le Kareovog opusa, trilogija o ratu sa Karlom (Dečko, dama, kralj, špijun, Plemeniti đak i Smajlijevi ljudi), uz koje je napisao još sedam u kojima se pojavljuje Smajli. Uz to, tokom hladnog rata napisao je i nekoliko izuzetno snažnih špijunskih romana, poput Male bubnjarice (čiji se deo odvija i u Jugoslaviji), čiji fokus nije na sukobu Cirkusa sa KGB-om, nego na drugim pitanjima, poput terorističkih organizacija. Mada su mu nakon pada Sovjetskog saveza proricali kraj karijere, Le Kare je sa dolaskom devedesetih nastavio upravo tim putem – baveći se terorizmom, opresijom, zaverama farmaceutskih kompanija i uopšte, svim onim velikim, opasnim igrama koje u tajnosti utiču na moderni svet. Tako su nastali Brižni baštovan, Noćni menadžer i Najtraženiji čovek.

„U stvarnom svetu, gotovo nijedan špijunski slučaj se nikada ne razrešava“

Želeo bih da sve moje knjige budu zabavne. Samo koristim špijunski nameštaj da zabavim čitaoca, da ga nateram da me sluša, pošto većina ljudi voli da čita o intrigama i špijunima“, rekao je u jednom intervjuu, tvrdeći da nikada nije znao mnogo o tradiciji klasičnog špijunskog romana. Svojevremeno, kad su se pojavili njegovi prvi romani žanr špijunskog romana je bio oblikovan delima o Džemsu Bondu Jana Fleminga, dok je Le Kare pokušao da ponudi mnogo uverljivijeg junaka, dublje psihologije i zasnovanog na realnosti, kao i priču koja će više proisticati iz potreba, težnji i zabluda samih likova, a ne radi akcije i čudnih špijunskih spravica kojima obiluju priče o Bondu.

U njegovim romanima retko ima više od jednog ili dva ubistva. Le Kare svoje zaplete majstorski pokreće sa površine radnog stola Džordža Smajlija za koji je napisao da je „opasno mesto“. Njegovi junaci putuju u zabludama, u svojim sitnim borbama, taštinama i strahu. Uprkos tom neprestanom oponašanju stvarnosti, Le Kare smatra da je pogrešno mešati realnost i njegovu fikciju. „Moje priče moraju da se razreše na kraju. U njima uvek postoji uvod, razrada i zaključak. U stvarnom svetu, gotovo nijedan špijunski slučaj se nikada ne razrešava“, govorio je.

Međutim, Džon le Kare je svojim knjigama učinio nešto što je nezamislivo za žanr – ne samo da je fikciju učinio stvarnom, nego je pretvorio fikciju u stvarnost. Svet koji je on stvorio ispostavio se uverljiviji od novinskih priča o špijunima, pa možda i od Igre same. Le Kare je sam rekao da je bio iznenađen kad je četiri decenije posle povlačenja iz aktivne službe, od nekih profesionalnih obaveštajaca saznao da je među špijunima prisutna terminologija koju je on potpuno izmislio u svojim romanima. Pojmovi kao što su „legenda“ za izmišljenu (i odživljenu) biografiju špijuna ili drop spot, kao mesto gde se ostavljaju predmeti i poruke, ušli su iz Le Kareovih romana u život tajnih službi. Le Kare tu, naravno, ništa nije kriv. Osim što je možda bio previše uverljiv, toliko da su, poput njegovih junaka, i sami špijuni poverovali u njegovu legendu. — ⊗

Pročitajte još

Lilit, ispod površine

Putovanje kroz fragmentarnu mitologiju Lilit, prve Adamove žene, i jednu priču i film koje je inspirisala

Mi u kamenu, kamen u nama

„Tucanje kamena“ Klemensa Majera je ubojita slika okamenjene tranzicije nekadašnje Istočne Nemačke

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD