NAUKA U DRUŠTVU

Naš virus u Vuhanu

Indijski pangolin, FOTO: Gerald Cubitt / IUCN SSC Pangolin SG

Piše:

Kako se, u globalnom sukobu Kine i SAD povodom pandemije, razvila špijunska priča da je virus SARS-CoV-2 veštački napravljen?

Mala noćna životinja, kod nas nazvana ljuskavac, ali daleko poznatija po imenu malajskog porekla, pangolin, uz stablo se penje oprezno, merkajući svaki korak, kako ne bi privukla pažnju drugih bića u okruženju, sasvim nesvesna da će zapravo, kao malo koji divlji stvor, tokom proleća 2020. iznenada privući pažnju milijardi ljudi širom planete. Kao mogući rezervoar mutacije novog koronavirusa, ovaj mali noćni stvor će se naći u središtu najveće krize 21. veka, postajući, pritom, uz naučne radove i analitičke tekstove, jedan od glavnih junaka špijunskih priča, političkih kampanja, antikineske propagande i teorija zavere, kao i uzajamnih optužbi dve supersile, Kine i SAD, o veštačkom poreklu virusa SARS-CoV-2.

Dugim jezikom, pangolin ispituje koru drveta, tragajući za mravima i termitima. Noćni obrok ovog neobičnog sisara koji, osim u periodima parenja, živi usamljenički i krije se u jazbinama i šupljem drveću, naglo se prekida – lovokradice uključuju reflektore i osvetljavaju stablo sa malim, rožnatim mravojedom. Ljuskavac se sklupčava i zatvara u loptu, položaj u kom spava tokom dana i kojim se štiti od neprijatelja. Međutim, upravo će tako nepomičan biti uhvaćen, da bi potom bio prokrijumčaren tajnim kanalima koji povezuju divlje predele Azije, Indokine i Indije sa nelegalnim pijacama divljači Vijetnama i Kine, gde je izuzetno cenjen na crnom tržištu.

Za razliku od svih drugih sisara, ovaj primitivni mravojed prekriven je zaštitnim krljuštima – rožnatim ljuskama od keratina koje se koriste u tradicionalnoj kineskoj medicini. Za Evropljane nastran običaj da se u Kini njegovo meso jede, a od tvrdih ljuski spravljaju lekoviti preparati, spada u one nezgodne lokalne tradicije koje nikako ne pogoduju zaštiti od zaraze, mada treba spomenuti da takva vrsta nebezbednih običaja nipošto nije sasvim i samo kineski specijalitet – tako se, na primer, redovna dogmatska diskusija o telu Hrista i obrednoj upotrebi kašičice tokom pričešća u pravoslavnoj crkvi na vrhuncu epidemije u Srbiji bila pretvorila u svojevrsnu religioznu pobunu protiv medicine.

Kad je reč o ljuskavcima, vodeći naučni časopis Nature je, nećete verovati, još u januaru 1938. godine pisao o opasnostima od krijumčarenja njihovih krljušti u okolini tadašnje kolonije Hong Kong.

„Životinja se jede, ali veću opasnost predstavlja verovanje da su njene krljušti lekovite. Sveže se retko koriste, ali sušene se peku, bare, prže na ulju, sa maslacem, sirćetom, dečjim urinom ili se peku sa zemljom i školjkama, kako bi lečile razne bolesti. Veruje se da krljušti pangolina leče groznicu, gluvoću, jake neuroze, histerični plač kod dece i žene posednute đavolom i demonima“, navodi Nature u osamdeset godina starom radu o ljuskavcima u kineskoj medicini.

Sa prvim izveštajima o misterioznoj zarazi u Kini, početkom godine, brzo se raširila i vest da je novi koronavirus, tada još uvek bez zvaničnog imena, na čoveka prešao sa slepih miševa (koji su dokazani rezervoar stotina vrsta potencijalno opasnih viusa), kao i da su prvi registrovani slučajevi prenosa nove zaraze među ljudima potekli sa jedne nelegalne vlažne pijace u Vuhanu, u provinciji Hubei. Zbog toga će Kina širom sveta odmah biti izložena pogrdama i kritikama zbog nehigijenskih običaja sa divljim životinjama, društvene mreže će biti zatrpane fotografijom Kineskinje koja u Vuhanu navodno jede supu od slepog miša (sama fotografija je inače falsifikat, nastao pre više godina u Indoneziji), dok će borci za očuvanje prirode, sa pravom, podsećati kako nelegalna trgovina divljim životinjama nije samo do zaštite ugroženih vrsta, nego i ljudi od raznih bolesti koje vrebaju iz divljine, nazvanih inače zoonoze.

Dalja istraživanja pokazaće da se mutacija koja je omogućila da se SARS-CoV-2 prenosi među ljudima verovatno dogodila u pangolinu, što je Kinu, tradicionalno vezanu za upotrebu ljuskavca, nesumnjivo uhvatilo sa prstima u tegli sa zarazom. I dok je pandemija bez presedana mnoge ljude širom planete dovela do očajanja i podstakla ih da tragaju za makar kakvim objašnjenjima, optužbe protiv Kine će još jače širiti, da bi, nalik na virus, mutirale u čitav spektar opskurnih zavera. Neke od njih će sasvim napustiti prirodno okruženje, pretvarajući se u priču o laboratorijskom virusu, a neke čak biti servirane na stolu međunarodne politike.

Na kapiju ulazi pedesetogodišnja žena u laganoj kabanici, skromnog držanja i kratke, crne kose, sa neočekivanim nadimkom „žena šišmiš“

Zaplet većine takvih priča, naravno, smešten je u gradu iz koga je sve počelo, Vuhanu, u središnjoj Kini. Ovde se, na desnoj obali reke Jangce, u trouglu gradskog kopna između ove, duge kineske reke, malog Južnog i velikog Istočnog jezera, koje je ispresecano putevima, velikim magistralama nadzemnim i podzemnim, kao i visokim rezidencijalnim građevinama, nadomak brojnih univerzitetskih zgrada i velikog seizmološkog zavoda Kine, iza niske ograde uzdiže jedna naoko obična, petospratna zgrada sa dva paralelna krila povezana središnjim mostom. Iza jednostavne, bele fasade i dvostrukih prozora, krije se jedna od najopremljenijih virusoloških laboratorija u Kini. Na kapiju ovde ulazi pedesetogodišnja žena u laganoj kabanici, skromnog držanja i kratke, crne kose, sa neočekivanim nadimkom „žena šišmiš“.

Ona je jedan od glavnih istraživača ovog vrhunski opremljenog, ali inače nevelikog instituta, šefica Grupe za nove viruse, dr Ši Zengli. Njeno ime će se, sticajem okolnosti i kako to biva, na temelju poluinformacija i potrebe da svaka kriza ima negativnog protagonistu, sa bujanjem epidemije Covid-19 naći ne samo u naučnim časopisima, nego i u izveštajima CIA, pres konferencijama Bele kuće i praktično svakom od brojnih desničarskih portala i medija u SAD. Tamo će doktorka Ši biti otvoreno sumnjičena da je odgovorna što je smrtonosni virus „pustila iz laboratorije“, bilo da je to učinila namerno (kao biološko oružje) ili se to dogodilo slučajno, zbog „nebrige i loših radnih uslova“.

„Zaraza je kazna prirode protiv čoveka zbog necivilizovanih navika. Ja, Ši Zengli, kunem se svojim životom da virus nema ništa sa mojom laboratorijom“, izjaviće u očajanju, i to ne jednom, za kineske medije. Njenim rečima neće verovati ni svi njeni sunarodnici, a svetom će, u arsenalu najraznovrsnijih teorija zavere, od 5G do vakcina sa čipovima, lutati i ova, geopolitični neugodna spekulacija da je SARS-CoV-2 veštački nastao u laboratoriji doktorke Ši u Vuhanu.

Naime, u Vuhanu se, pored vlažnih pijaca, inovativnih korporacija, automobilske industrije i legende o drevnoj bitki kod Crvene stene između kineska tri kraljevstva, u ovom gradu od 11 miliona stanovnika na rekama Jangce i Han, koji se, kao saobraćajno čvorište centralne Kine, naziva kineski Čikago, nalazi se i zaista veliki broj savremenih istraživačkih ustanova, laboratorija i centara. Među njima je upravo i odnedavno ozloglašeni Institut za mikrobiologiju Vuhana (poznat i po engleskom akronimu VIW, Wuhan Institute of Virology) doktorke Ši Zengli. Ova ustanova, osnovana 1956. godine, kao i mnoge druge laboratorije u Kini, od sedamdesetih godina je u sastavu Kineske akademije nauka, a od 2015. u njoj se nalazi jedna od najsofisticiranijih biotehnoloških laboratorija u čije opremanje je uloženo 44 miliona dolara. Institut je, paradoksalno, tesno sarađivao sa američkim laboratorijama, između ostalih sa Nacionalnom laboratorijom u Galvestonu.

Kao prva kineska laboratorija na najvišem bio-bezbednosnom nivou 4, kakvih u svetu ima samo samo nekoliko desetina (primera radi, laboratorija na bezbednosom nivou 3 ima oko 1500 u svetu, dok u Srbiji ne postoji nijedna laboratorija iznad nivoa 2), WIV je sa izbijanjem epidemije nepoznatog virusa u njegovoj neposrednoj blizini odmah izazvao interesovanje. Uz to, ispostaviće se čak da je WIV zaista vrlo aktivno istraživao koronaviruse i potencijalnu pretnju koju bi mogli imati po čovečanstvo. Na Institutu se od 2005. godine istraživalo poreklo SARS koronavirusa i ustanovljeno da takve klice potencijalno mogu da dođu iz sveta slepih miševa koji su njihov prirodni rezeorvar.

Upravo doktorka Ši će biti deo studije, realizovane na WIV u saradnji sa više stranih, između ostalih i američkih naučnih ustanova, čiji su nalazi objavljeni 2015. godine u časopisu Nature, a u kojoj je čak razvijan hibridni virus sa ciljem da se proveri mogu li takvi virusi zaraziti čoveka i prenositi se između ljudi. Ova iskustva omogućila su Ši i njenim saradnicima da vrlo rano pomognu u razumevanju izazivača nove bolesti, njegovog prirodnog porekla i puta kojim je došao iz sveta slepih miševa, pa i u dragocenom dešifrovanju genoma SARS-CoV-2. No, očigledne koincidencije su probudile i sumnju da u celoj priči WIV možda nije sasvim nevina istraživačka ustanova.

Uz to, u januaru 2018. godine, Institut je kao bio-bezbednosno postrojenje nivoa 4 postao vrlo zanimljiv diplomatama u američkoj ambasadi u Pekingu. Početkom te godine, ustanovu su u nekoliko navrata obilazile američke diplomatske delegacije, što je i javno zabeleženo u jednoj lokalnoj institutskoj vesti. Delegacija koju je predvodio američki generalni konzul u Vuhanu, Džejmison Fos, uz savetnika za nauku, Rika Svicera, susrela se sa istraživačima i tom prilikom razgovarala i sa Ši Zengli. Ispostavlja se da su američke diplomate o ovim susretima izvestile ni manje ni više nego Stejt Department u dva telegrama koja su označena kao „osetljiva“, mada ne i „strogo poverljiva“.

Diplomatski telegrami izveštavaju o WIV, ali i o uslovima u kojima kineski naučnici rade, pa tako sadrže i komentar, očigledno vrlo neoprezan, koji je tokom posete Amerikanaca izgovorila sama Ši Zengli, kako joj manjka tehničkog osoblja koje može da radi u takvim bezbednosnim uslovima. Diplomate u ovim tajnim depešama izveštavaju Vašington o potencijalnoj pretnji koje SARS virusi predstavljaju za buduću epidemiju, što je nalaz samog WIV-a, ali i preporučuju da bi SAD trebalo da pomognu institutu u Vuhanu (što je za kinesku stranu očigledno bio poželjan ishod tih poseta).

Američki mediji sve češće prenose informaciju da američke obaveštajne službe „intenzivno rade“ na rasvetljavanju porekla virusa

U proleće 2020. godine, sa velikim razbuktavanjem epidemije u SAD, administracija Donalda Trampa, suočena sa svojevrsnom ekonomskom katastrofom i strašnom zdravstvenom krizom, pre svega u Njujorku, uz druge teme, sve češće govori o kineskoj krivici za pojavu pandemije. Tako ono što je bila nebriga, posledica necivilizacijskih navika, a potom „politika zataškavanja“ i „spletkarenja sa Svetskom zdravstvenom organizacijom“ (koja je po Trampu bila blagonaklona prema Kini), polako prerasta u priču o veštačkom kineskom virusu, a koja se ne može olako prihvatiti, ali ni sasvim odbaciti, bez konkretnih dokaza.

Sama ova priča postoji u američkim medijima još od početka februara kada se, uporedo sa tadašnjim kineskim optužbama da je virus američkog porekla, obrnuta tvrdnja pojavila u radu na mreži Research Gate, koji je kasnije povučen. Takvu tvrdnju su inače osporavali brojni virolozi, između ostalih i dr Piter Daszak, predsednik američke organizacije EcoHealth Alliance, koji je podsetio da u Južnoj Aziji oko 7 miliona ljudi u ruralnim područjima živi neposredno uz slepe miševe, i da je daleko veća verovatnoća da je do prenosa virusa došlo kroz njihov kontakt, nego da je potekao od nekoliko ljudi iz laboratorije.

Sredinom aprila, međutim, američki mediji sve češće prenose informaciju da američke obaveštajne službe „intenzivno rade“ na rasvetljavanju porekla virusa i da proveravaju da li je on mogao, slučajno ili namerno, biti napravljen i pušten iz laboratorije u Vuhanu. NBC prenosi kako su američki obaveštajci došli do podatka kako je možda jedan od zaposlenih na WIV slučajno bio zaražen novim koronavirusom i tako ga izneo na ulicu. Ovim vestima podstaknuto, opsežno medijsko istraživanje „Njujork Tajmsa“ iz tog perioda, pod nazivom „Trampov odgovor na koronavirus“, pokazalo je da su se CIA i druge obaveštajne agencije zapravo od samog početka epidemije u Kini, u januaru mesecu, interesovale za novi virus. Mada njihovi izveštaji sadrže malo podataka koji već nisu bili javni, to pokazuje da je sa jedne strane, postojao interes u obaveštajnoj zajednici, a sa druge, da je Trampova administracija imala celu sliku o tome šta se u Kini događa.

Preokret u ratu spekulacijama nastaje 14. aprila kad novinar Džoš Rogin u jednako prestižnom „Vašington Postu“ objavljuje sadržaj diplomatskih telegrama o posetama institutu u Vuhanu iz januara 2018. godine. Prethodno sumnjičena Ši Zengli, koja je u međuvremenu pokrenula i istraživanje unutar WIV o tome da li je koronavirus mogao izaći iz ovog instituta, sa javnim objavljivanjem depeša američkih diplomata, na zavereničkim portalima postaje „žena šišmiš“ koja je kriva za pandemiju. Mada kritikovan zbog objavljivanja ovih telegrama „Vašington Post“ je time otvorio i drugu perspektivu, i doprineo javnom razumevanju stvarne naučne saradnje SAD i Kine, onda kad se ona ne odvija pred kamerama.

No, da li je virus zaista veštački? Odgovor na to pitanje, zapravo, razrešava dilemu o odgovornosti vuhanske naučnice, njenog instituta, pa i Narodne republike Kine. Ako je virus prirodno nastao, njihova uloga kao naučnika „uzbunjivača“ koji od 2005. upozoravaju i ispituju mogućnost pandemije može se shvatiti kao herojska. Ako nije, krivicu i zastrašujuće posledice po savremeni svet teško je izmeriti. Zato je, u uzajamnoj igri nepoverenja dve supersile, bilo prirodno da se, uz tolika druga hitna i prelomna pitanja koja su postavljena nauci ovog proleća, pitanje porekla virusa postavi kao prvorazredna politička i bezbednosna stvar, na manje više sličan način na koji zavađeni roditelji u brakorazvodnoj parnici rade DNK testove da provere poreklo svoje dece. Kratak odgovor većine virusologa, a na osnovu genetičkih testova je gotovo nedvosmislen – virus je nastao u prirodi. No, kako to biva, uprkos genetici, svojevrsna „brakorazvodna“ parnica još uvek pokazuje malo poverenja u bilo koji od dva moguća odgovora.

Još 3. februara, dok je kriza bila samo u kineskim granicama, Džejms Lajons-Viler, antivakcionalni aktivista i direktor organizacije nazvane „Institut za fundamentalno i primenjeno znanje“, izazvao je dramatičnu debatu među naučnicima tvrdnjom da je SARS-CoV-2 veštački napravljen jer sadrži jedinstvenu sekvencu 1378 bp, koja se nalazi u genu glikoproteina koji predstavlja „šiljak“, presudan za njegov ulazak u ljudsku ćeliju, a kakav inače ne postoji kod drugih koronavirusa. Istraživački tim predvođen Pei Hao sa Univerziteta u Šangaju odmah je demantovao ovakve tvrdnje, pokazujući u genetičkoj analizi da 1378 bp uopšte nije jedinstven za ovaj virus, već da postoji i kod drugih.

Diskusiju će dodatno podstaći i francuski osamdesetosmogodišnji nobelovac Lik Montanjije čija će izjava da je virus veštački nastao u laboratoriji stići i do naših medija. No, nužno je ovde reći i da je ovaj pionir otkrića HIV već dugo svojevrsni enfant terrible moderne virusologije i da je, uz Nobelovu i bar još 20 drugih prestižnih nagrada, pod svoje stare dane počeo da uživa i kontroverzan status. Montanjije poslednjih godina iznosi opskurnu tezu o elektromagnetnom zračenju DNK kojim opisuje mehanizam kojim se „pamti“ zaraza, zbog čega ga razna međunarodna homeopatska društva slave kao heroja, a on svojim novim izjavama iznova doliva ulje na vatru.

No, laik nikako ne može znati da li su kontroverzni likovi kao Lajons-Viler i Montanjije i delovi američke obaveštajne zajednice, a sa njima i optužbe Donalda Trampa (onda kad je u raspoloženju za veštački virus) ipak možda u pravu i da li je poreklo novog koronavirusa zaista onakvo kakvim su ga kineski naučnici opisali u radu od 21. januara u časopisu Nature, a za njima i čitava serija drugih istraživača. Nemoguće je poreklo virusa proveriti bez opreme, znanja i veština koje imaju virusolozi, pa nema druge nego da se javnost osloni u poverenje u naučnike i naučne časopise. U tom smislu, važno je sačuvati strpljenje jer, nakon dovoljno dugog perioda, naučna zajednica sama obično odbaci pogrešne i usvoji pouzdane nalaze.

Rad koji je, u međuvremenu, sredinom marta objavio časopis Nature Medicine, a koji potpisuju američki istraživač Kristijan Andersen, kao i tim od dva američka, jednog britanskog i australijskog naučnika, pod nazivom The proximal origin of SARS-CoV-2 pokazao se kao do sada verovatno najuticajnija studija na ovu temu. Citiran i prenošen, rad pokazuje između ostalog da je virus sa takvom RNK mogao nastati samo prirodnim putem, da se razvio u ljuskavcima i da nikako nije mogao biti načinjen u laboratoriji, niti biti dobijen manipulacijom drugim virusima. Pojedini naučni novinari i popularizatori nauke, poput Tine Hezman iz ScienceNews, nazvali su ovaj rad „krunskim dokazom“ koji stavlja tačku na diskusiju o poreklu virusa.

Ove nalaze dodatno je potvrdio i najnoviji, prošle nedelje objavljen rad Isolation of SARS-CoV-2-related coronavirus from Malayan pangolins u časopisu Nature koji poptisuju Kangpeng Šiao i tim kineskih istraživača iz Guandžoua. Rad je pokazao da je SARS-CoV-2 nastao kombinacijom gena virusa poteklog iz slepih miševa i koronavirusa karakterističnih za pangoline. Tako bi ovaj ljuskavac mogao da okonča misterioznu ulogu Vuhanskog instituta, ali i da, umesto „žene šišmiša“, doživi neslavnu sudbinu. Ekolozi i aktivisti za prava životinja upozoravaju da bi ove vesti mogle dovesti do masovnih ubijanja i istrebljenja sisara sa krljuštima. Pangolin bi, umesto leka protiv opsednutosti demonima, mogao postati žrtva lova na veštice. — ⊗

Pročitajte još

Produženi Kovid

Odavno je jasno: nije u pitanju samo respiratorna infekcija. Njene zdravstvene posledice su raznolike – i potencijalno dugoročne

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD