NAUKA U DRUŠTVU

I šta sad s vakcinom?

FOTO: Myriams-Fotos / Pixabay

Piše:

Tehnologija je samo deo posla, a vakcine neće same od sebe rešiti pandemiju

Ovaj članak je prvobitno objavljen na portalu Peščanik

Krizni štab je odavno postao parodija samog sebe, mere zaštite takođe; epidemija je, u ovom nazovi trećem talasu, sasvim nekontrolisana; osnovne stvari kao što su epidemiološki podaci i metodologija testiranja uporno i kriminalno ostaju misterija, a kraj se nigde ne nazire. Osim sa vakcinom.

To je ono što nam je ostalo, jedno jedino svetlo na kraju tunela. Za razliku od domaćih vlasti i njihovih kolega širom sveta, istraživači nas nisu izneverili. Ne treba okolišati: u pitanju je neverovatna stvar, za samo nekoliko meseci stići od nove, nepoznate bolesti do čitavog niza potencijalnih vakcina, sa zavidnim nivoima efektivnosti (doduše, materijalnu korist od cele stvari neće videti ni istraživači ni lekari, već vlasnici farmaceutskih kompanija i njihovi investitori, ali nećemo se valjda baviti time kad se spašavaju ljudski životi).

Inokulacija znači da, makar kad je u pitanju borba protiv korone, ništa drugo više neće biti važno: ni katastrofalno spore reakcije na pandemiju, ni žrtvovanje ljudskih života na oltaru ekonomskog rasta, ni laži ni prevare o brojkama, ni kriminalan odnos prema zdravstvenim i drugim „esencijalnim“ (čitaj: slabo plaćenim) radnicima i radnicama, pa ni celoviti, nesagledivi gubitak poverenja stanovništva u uopšte ideju nekakvog društva u kojem živimo i koje gradimo kolektivno, solidarno. Sve će se to, nadamo se, očistiti i obrisati grubom silom ljudskog tehnološkog znanja: stiže vakcina i Kovid 19 će, i pored svih neprijatnih istina koje nam je otkrio, postati stvar prošlosti.

Vesti koje stižu iz sveta, kao što je ona o ranom odobrenju vakcine kompanije Pfizer u Velikoj Britaniji, zvuče trijumfalno. Tako je i Zlatibor Lončar, najavljujući pre neki dan da će u Srbiji vakcina biti široko dostupna do kraja proleća 2021, rekao kako nam u međuvremenu samo „do leta predstoji borba da sačekamo vakcinu“. Stvar je izbora (koju nabaviti?), nabavke (koliko ona košta?), tehnologije (kako se prenosi, čuva, daje?) – i to je manje-više to. Sad kad su prve vakcine uspešno istražene, ostala su samo ta tehnička pitanja.

Ili ipak nije tako.

Prvo, potencijalno manji, medicinski problem: niko ne zna koliko zapravo traje stečeni imunitet na Kovid 19. Pustimo sad na stranu one izveštaje koji svako malo stižu iz raznih krajeva sveta, o pojedincima koji su imali ponovne zaraze ubrzo (i do samo par nedelja) nakon navodnog ozdravljenja: možda su u pitanju greške u testiranju, izolovani izuzeci, lokalni varijeteti virusa ili nešto četvrto. Ako je stečeni imunitet dugoročan, pitanje trajanja svejedno ostaje otvoreno – da li je u pitanju godinu dana (kao kod gripa), dve ili tri ili deset? Da li će i kada ljudi morati ponovo da se vakcinišu, i kada ćemo taj podatak saznati?

Sama po sebi, ova pitanja ne bi bila baš toliko teška – dobro, vakcinisaćemo se opet. Koliko god puta treba. Ali kad se ona ukrste sa širim društvenim pitanjima vakcinacije i kolektiviteta u savremeno doba, sa istim onim nedostatkom društvenog poverenja koji je i doveo do antivakcionalnog pokreta, ali i drugih, manje vidljivih ali ništa manje štetnih pojava, šta onda?

Jedno je vakcinisati se, kao pojedinac, a drugo ostvariti tzv. imunitet krda, to jest imunitet društva u celini. Svakako će se vakcinisati oni rizični, kojima od vakcine neposredno zavisi život, kao što su zdravstveni radnici i hronično oboleli. Ali njihova zaštita, iako presudna, ne znači puno kada je u pitanju suzbijanje opšte epidemije. Statistika zahteva velike brojke – i tu se opet susrećemo sa jednom značajnom nepoznanicom. Koliki procenat stanovništva treba da se vakciniše protiv Kovid 19 da bi se ostvario imunitet krda?

Ima li Srbija organizacione, logističke kapacitete za 10 miliona vakcinacija?

Relevantni matematički modeli su relativno jednostavni: što je bolest zaraznija, potreban je veći stepen vakcinacije. Bolesti koje imaju visoki tzv. reproduktivni broj (R0) – očekivani broj novih zaraza od jednog prenosioca – kao npr. morbili, zahtevaju imunizaciju preko 90 odsto stanovništva. U suprotnom, kolektiv će, zbog visoke verovatnoće infekcije, sistematski „propuštati“ bolest do onih članova zajednice koji nisu stekli imunitet. Sa druge strane, za sezonski grip, kojem reproduktivni broj varira između 1 i 2, najčešće je dovoljno da imunitet stekne nešto manje od polovine stanovništva.

Kovid 19 se, toliko makar je poznato, nalazi negde između ova dva relativna ekstrema. Neke aktuelne procene, koje se i same zasnivaju na proceni da je R0 Kovida 19 između 2 i 4, kažu da bi imunitet trebalo da stekne najmanje 60 odsto stanovništva; oni oprezniji ipak preporučuju 80 odsto. Problem je, između ostalog, u tome što R0 ne daje dovoljno preciznu sliku zaraznosti, posebno kada su u pitanju bolesti kao što je Kovid 19.

Naime, nekolicina studija sprovedenih tokom 2020. godine pokazale su da zaraznost Kovid 19 nije homogena: veliki procenat zaraženih zapravo nikome ne prenese bolest, ali određen broj ljudi – trenutni konsenzus kaže oko 20 odsto – ponašaju se kao tzv. superprenosioci. U jednoj velikoj studiji sprovedenoj u Hong Kongu, istraživači su otkrili da su superprenosioci, iako manjina, izazvali oko 80 odsto novih zaraza. Ako to važi na globalnom nivou, bilo kakvu priču o „prosečnom“ R0 treba uzeti sa velikom dozom rezerve, a sa njom i procene vakcinacije potrebne za imunitet krda. Bilo kako bilo, uvek je bolje imati što veći broj vakcinisanih, pa hajde da pretpostavimo da je ona opreznija brojka bolja – da nam treba 80 odsto imunih.

Ako pričamo o Srbiji, to je oko 5 i po miliona ljudi. Vakcina kompanije Pfizer podrazumeva dve doze, primljene u razmaku od tri nedelje; slična pravila važe i za vakcinu Sputnjik V, kao i za većinu vakcina koje su još uvek u završnoj fazi ispitivanja. Pustimo na stranu problem nabavke preko 10 miliona doza: ima li Srbija organizacione, logističke kapacitete za 10 miliona vakcinacija, i o kakvom vremenskom okviru pričamo? Do leta ili do kraja naredne godine? Još kasnije? A šta će biti u međuvremenu?

Uostalom, glavni problem ne mora biti ni tehnološki, ni finansijski, ni organizacioni, već – društveni. Mada su tokom novembra režimski mediji brujali o potencijalno obaveznoj vakcinaciji, nedostatak vakcina, logistika i vreme potrebno za sprovođenje tako nečega čine tu temu poprilično jalovom: ono što bi trebalo da pitamo je da li u Srbiji živi pet miliona ljudi koji bi se svojevoljno vakcinisali protiv Kovida 19? I to dva puta?

U pitanju je brojka koja je višestruko veća od populacije članova vladajuće stranke, inače jedne od, ako ne i najbrojnije političke partije u Evropi. Kako ubediti ljude da pristanu na vakcinaciju? Na kakav se to autoritet možemo pozvati – na predsednikovu reč, na preporuku Kriznog štaba, premijerkino obećanje, na farmaceutsku industriju, na medije, na brojke? Gde će se u ovom ideološkom mulju, u svetu besmislenih dezinformacija, pronaći masovno poverenje? Hoće li nas ubediti snimak predsednika kako dobija svoju dozu, ili snimak ministra, članova Kriznog štaba? Hoće li se dobrovoljno vakcinisati oni koji ipak uživaju masovno poverenje, kao što su zvaničnici SPC ili Novak Đoković? Ili ćemo najmanje još godinu dana slušati upornu propagandu o nedisciplinovanom narodu koji vlasti kvari planove.

Možda ipak treba biti optimista: vakcina, na kraju, zaista jeste rešenje. Samo treba imati u vidu to –vakcina, taj trijumf ljudskog znanja, spasilac života i oslobodilac od muka, taj možda najveći i najznačajniji izum u istoriji čovečanstva, verovatno će nam, kao i sam Kovid 19 pre nje, pokazati još jednom koliko su društva u kojima živimo pogrešno usmerena, sebična i neorganizovana, nesposobna i nevoljna da koriste alate koji su im na raspolaganju. — ⊗

Pročitajte još

Zabuna oko hlorokina

Da li su hlorokin i njemu blizak hidroksihlorokin efektivna sredstva u borbi protiv Covid-19? Odgovor je: ne znamo, ali je potencijalno već napravljena šteta

Izjave godine 2020.

Kako ne bismo zaboravili, prisećamo se reči koje su najviši državni zvaničnici zaista izjavljivali ove nesrećne pandemijske godine. Jer kako je drugačije obeležiti?

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD