NAUKA U DRUŠTVU

Hrana iz epruvete

Šta je prirodno? FOTO: Pixabay

Piše:

TEMA / Ili: kako smo naučili da prestanemo da brinemo i zavolimo hemiju

Ovaj tekst je prvobitno objavljen u Odiseji #04, sa ilustracijama Aleksandra Savića

I pored nikada većeg materijalnog izobilja čovečanstva, mi ne uspevamo da nahranimo sve članove našeg društva, a sve veća polarizacija izgleda kao okidač za globalnu krizu. Naziru se zapleti krize morala, kritičkog mišljenja, političkog i ekonomskog sistema te polarizacija materijalnog bogatstva. I pored imućnosti, savremenom Homo sapiensu i dalje ne uspeva da nahrani sve svoje pripadnike, a čak i oni koji to uspevaju većinski se hrane previše – ili loše.

Iako se bližimo stabilizaciji globalnog rasta stanovništva u narednim godinama, to i dalje podrazumeva rast do oko devet milijardi ljudi do sredine ovog veka, što će zahtevati veću potrebu za hranom: gotovo 70 odsto više nego sada. Trenutni nivo poljoprivredne proizvodnje ne uspeva da ubrza rast prinosa useva, a klimatske promene i nove vrste bolesti prete da unište neke od već ograničenog broja vrsta na kojima smo bazirali našu ishranu.

Kako svi da se prehrane a da pritom ne raskrčimo sve šume? Kako da ostanemo na industrijskom načinu proizvodnje hrane kada on najviše doprinosi emisiji CO₂? Kako da održimo obradivu zemlju plodnom i zdravom da bi prinosi bujali?

Jedno je sigurno: nešto će u proizvodnji hrane morati suštinski da se promeni. Hrana koju ćemo jesti u narednim decenijama imaće dramatične posledice za našu planetu. Bićemo prinuđeni da ručak pripremamo (a možda i konzumiramo) potpuno drugačije nego što to radimo danas.

Sve do pojave poljoprivrede pre oko 10.000 godina, ljudi su, kao što nam je poznato, hranu dobijali tako što su lovili, pecali ili prosto sakupljali plodove. Bile su to malobrojne sakupljačko-lovačke zajednice, koje su polako menjale način života onda kada su počele da uzgajaju useve. Oni koji nisu želeli da pređu na nov način proizvodnje hrane, potiskivani su sa plodnih polja i završavali su u dubinama Amazonske prašume, u suvim savanama Afrike i tundrama Arktika ili negde na udaljenim ostrvima jugoistočne Azije. Danas je na čitavoj planeti ostalo svega nekoliko rasutih plemena lovaca-sakupljača, koja nam pomažu da razumemo evoluciju ishrane, kao i pravac u kom ona može da ide.

Istraživači udružuju snage da nauče što je više moguće o tzv. drevnim dijetama i davnašnjem načinu života pre nego što se on potpuno ugasi. Kako kaže nutricionistička antropološkinja Alisa Kritenden sa Univerziteta u Nevadi, preostala lovačko-sakupljačka plemena nisu fosili, te nam omogućavaju dodatan uvid u to kako sakupljački život izgleda i koju hranu i na koji način konzumiraju. Studija na kojoj je Alisa Kritenden radila sa predstavnicima plemena Cimane (iz Bolivije), Inuitima (sa Arktika) i Hadžama (iz Tanzanije) predstavljena je u časopisu National Geographic i pokazuje da ovi narodi tradicionalno nisu razvili visok krvni pritisak, arteriosklerozu ili kardiovaskularne bolesti.

Peter Ungar, paleoantropolog sa Univerziteta u Arkanzasu, kaže da mnogi ljudi veruju da postoji diskontinuitet između načina ishrane naših predaka i nas, što je navelo brojne nutricioniste da kreiraju i ponude različite tzv. paleo dijete, odnosno dijete „pećinskog čoveka“ ili kamenog doba. Popularnost takvih dijeta bazira se na ideji da je ishrana modernih ljudi evoluirala iz ishrane lovaca-sakupljača stare oko 2,6 miliona godina, i da se naši geni prosto još uvek nisu navikli na uzgajanu hranu, te da je ishrana pračoveka zdrava i za nas danas.

Loren Kordejn, evolutivni nutricionista sa Univerziteta Kolorado Stejt, u svojoj knjizi Paleo dijeta: Izgubi težinu i postani zdraviji jedući hranu za koju si stvoren došao je do jednostavnog recepta: jedi puno nemasnog mesa i ribe, a što manje mlečnih proizvoda, mahunarki i žitarica, to jest hrane koja je uvedena u našu dijetu nakon izuma termičke obrade hrane i poljoprivrede. Paleo dijete, kao što je Kordejnova, zagovaraju stav da konzumiranje hrane koju su jeli lovci-sakupljači može umnogome poboljšati naše zdravlje: smanjiti rizik od visokog pritiska, dijabetesa, raka, kao i izgled naše kože i figure.

Iako sve to zvuči vrlo prijemčivo, dublja istraživanja, posebno ona koja se tiču analiziranja fosila naših predaka, ali i dijeta sadašnjih pripadnika sličnih plemena, pokazuju da su ovakve pretpostavke bazirane na vrućoj čorbi zabluda.

Noćomani, pleme sa Nikobarskih ostrva sa juga Indije, svoj primarni izvor proteina crpe iz insekata

Konzumiranje mesa je po svemu sudeći bila jedna od ključnih stvari u evoluciji savremenog čoveka, uključujući i razvoj mozga. Paleoantropolozi Lesli Ajelo i Piter Viler prvi su doneli tezu da su naši preci koji su počeli da jedu meso razvili manje stomake, jer ishrana na biljnoj osnovi zahteva duže varenje što za posledicu ima i veći stomak. Energija koja se oslobođa kao posledica manjeg stomaka može da se „preusmeri“ na zahtevan mozak. Ljudski mozak utroši 20 odsto energije dok se odmara, a mozak primata za istu aktivnost troši 8 odsto.

Međutim, milion godina kasnije, kada je ljudska ishrana doživela transformaciju kao posledicu poljoprivredne revolucije, i kada su počele da se uzgajaju brojne vrste, kao šećerna trska, ječam, pšenica, kukuruz i pirinač, predvidljiva ponuda hrane izazvala je jednu veliku promenu. Kako kažu neka savremena istraživanja, žene uzgajivača hrane imale su kraće intervale rađanja dece – na svakih dve i po umesto tri i po godine, što je bio slučaj kod žena lovaca-sakupljača. Usledila je eksplozija stanovništva, te su zemljoradnici nadmašili broj sakupljača. Poslednjih par dekada, antropolozi pokušavaju da preispitaju ovu tranziciju, postavljajući pitanje da li je razvoj poljoprivrede doveo do napretka ljudi, odnosno da li se odustajanjem od sakupljačkog načina ishrane zarad sigurnosti hrane odustalo od zdravije dijete i jače fizičke konstitucije.

Fizički antropolog Klark Spensen Larsen sa Univerziteta Ohajo Stejt vrlo je sumorno opisao rađanje poljoprivrede. On tvrdi da, kako su rani zemljoradnici počeli da zavise od svojih prinosa, njihova ishrana je oskudevala u nutricionističkoj raznovrsnosti u odnosu na sakupljače. Jedući jednu istu vrstu žitarica svaki dan, rani zemljoradnici razvili su probleme sa zubima kojih gotovo da nije bilo kod lovaca-sakupljača. Dalje, domestifikacija životinja (krava, koza, ovaca) donela je ljudima izvor mleka, ali i parazita i novih infektivnih bolesti. Zemljoradnici su počeli da obolevaju od nedostatka gvožđa, kasnili su u razvoju i imali niži stas. Iako se broj stanovnika uvećavao, životni stil i ishrana zemljoradnika bili su, kako tvrdi Spensen Larsen, neuporedivo nezdraviji.

Međutim, u zavisnosti od genetskog nasleđa, postoje ogromne varijacije u savremenim načinima ishrane zdravih ljudi. Tradicionalne svetske dijete današnjice podrazumevaju vrlo šarolike varijacije: vegetarijanske režime indijskih džainista, mesom dominantna dijeta Inuita ili ribom bogati obroci malezijskog naroda Badžaju. Noćomani, pleme sa Nikobarskih ostrva sa juga Indije, svoj primarni izvor proteina crpe iz insekata.

Drugim rečima, ono što nas čini ljudima nije jedna konkretna dijeta, već naša fantastična sposobnost da napravimo obrok u praktično bilo kakvom staništu. Ne postoji „idealna ljudska ishrana“. Ajelo i Viler smatraju da pravi zaštitni znak čoveka nije naš istančan ukus za meso ili povrće, već naša sposobnost prilagođavanja mnogim staništima i kombinovanja različitih namirnica da bismo stvorili brojne zdrave dijete.

Nažalost, čini se da moderna zapadnjačka ishrana to trenutno ne pruža.

Kompanije kao što su Beyond Meat ili Hampton Creek Foods eksperimentišu sa upotrebom toplote i pritiska kako bi pretvorile određene biljne mešavine u nešto što izgleda i ima ukus kao meso ili jaja

Ekonomije u svetu rastu, a samim tim je i više ljudi koji mogu da priušte šniclu na tanjiru. To je dobra vest. Međutim, ako i uspemo da ostavimo po strani industrijski način ophođenja prema životinjama, ne možemo da zataškamo loš uticaj koji proizvodnja mesa ima na održivost okoline. Drugim rečima, nema šanse da uspemo da zadovoljimo potrebe za mesom tolikog broja ljudi a da pritom ne uništimo sopstveno okruženje. Doduše, deluje jednako nemoguće i da ljudi u većini postanu vegetarijanci. Takva situacija, vođena kombinacijom ekoloških, etičkih i zdravstvenih interesa, iznudila je rastuću potrebu za mesom na biljnoj osnovi.

U bogatijim zemljama, sve je veći broj ljudi koji sebe nazivaju „fleksiterijancima“: oni nisu ni vegetarijanci ni vegani, već se trude da smanje upotrebu mesa u svojoj ishrani. Najveći broj njih čine mladi. Realnost kulinarstva postaje sve bliža naučnoj fantastici, u kojoj razni tehnolozi hrane u svojim naprednim laboratorijama pokušavaju da odgovore na potrebe tržišta. Nekoliko proizvođača već vrlo uspešno kreiraju alternativu mesu (piletini, mlevenom junećem mesu, čak i jajima), a alternativa mlečnim proizvodima i mleku uveliko je u upotrebi. Kompanije kao što su Beyond Meat ili Hampton Creek Foods eksperimentišu sa upotrebom toplote i pritiska kako bi pretvorile određene biljne mešavine u nešto što izgleda i ima ukus kao meso ili jaja.

Doskora, jedini način da dobijete meso za jelo bio je da životinju hranite žitaricama i nakon toga je ubijete. Ali šta je to što mesu daje taj „mesni“ ukus? Potpuno čulno iskustvo konzumiranja komada mesa počinje kada sastojci proteina, masti i šećera u njemu stupe u interakciju tokom termičke obrade. Podesite toplotu, i amino-kiseline i šećeri će početi da reaguju. Meso postaje smeđe i oslobađa desetine isparljivih molekula koji mu daju ukus i miris u procesu poznatom kao Majarova reakcija. Nakon toga, dok konzumirate meso, prvo zagrižaj, potom tekstura a zatim ukus zvani umami (karakterističan za određene vrste kuvane hrane i mesa) i topljenje masti daju taj jedinstevni osećaj „mesnatog“.

Zato se laboratorije kao što je Impossible Foods trude da imitiraju ova svojstva koristeći izvore proteina kao što su soja, pšenica ili mahunarke, koje kombinuju sa nizom masti, boja i aroma. Njihov burger na bazi soje sadrži vrlo važnu komponentu živog mesa a to je Hem, molekul na bazi gvožđa koji postoji u živim bićima i služi za prenos kiseonika putem proteina. Hem je razlog što govedina ima crvenkastu boju, a zaslužan je i za mesnu aromu i ukus kuvanog mesa. U receptu ovog „nemogućeg burgera“ je i leghemoglobin, koji se prirodno javlja u korenu soje, ali ga u laboratoriji prave koristeći sojinu DNK i kvasac.

Većina ovih „pseudomesnih“ startapova tvrdi da su njihovi proizvodi zdraviji od pravog, životinjskog mesa. Pored toga što tvrde da burger na biljnoj osnovi obezbeđuje isti broj kalorija kao i goveđi slične veličine, njihovo biljno „meso“ ne sadrži holesterol, ima manje masti a više vlakana i vitamina. Takođe, pseudomeso može da smanji rizik od kolorektalnog karcinoma koji je, prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, povezan sa konzumiranjem prerađenog crvenog mesa. Prednost mesa na biljnoj osnovi je i ta što ga je moguće laboratorijski poboljšavati, a manjkavost to što (makar za sada) sadrži više soli i manje proteina.

Preterani fokus na dijeti zasnovanoj na mesu nosi rizik da se olako uvreži neko drugo rešenje za koje će se smatrati da će rešiti sve probleme, tipa vegetarijanstvo, veganstvo, presna, keto ili hrono ishrana itd. Ali situacija nije obavezno tako jednostavna. Hemijski intenzivne poljoprivredne prakse globalno uništavaju zemljište i veliki su zagađivači mora i reka, a farme koje uzgajaju žitarice mogu biti jednako destruktivne kao i one koje uzgajaju životinje. Kako bismo obezbedili dovoljno hrane za sve, a da pritom ne napravimo veću štetu po okolinu, valjalo bi ukrstiti više ideja. Ako želimo da nastavimo da jedemo meso, valjalo bi da ga unosimo u manjim količinama. Od velike pomoći bilo bi i uvođenje manje intenzivnih i više inteligentnih načina proizvodnje hrane zasnovane na novoj tehnologiji, te uključivanje novih načina proizvodnje velikog obima hrane za masovne gradove.

Uvreženo mišljenje da je organska proizvodnja hrane bolja kako za ljude tako i za okruženje pokazuje se kao klimavo

Genetička jednoličnost savremene poljoprivrede dovela je i do povećane ranjivosti žitarica i povrća na insekte i bolesti, te su uzgajivači postali zavisni od đubriva, pesticida i herbicida. Kako navodi Lenor Njuman, istraživačica sa kanadskog Univerziteta „Frejzer Veli“, do kraja 20. veka nestalo je 95 odsto postojećih vrsta povrća, uglavnom lokalnih sorti koje se „nisu snašle“ na globalnom tržištu. Međutim, „zelena“ i genetička revolucija neverovatno su doprinele rastu prinosa, smanjenju cene hrane i manjem broju praznih stomaka.

No kada se stvar posmatra kroz naočare profita, nastaje konfuzija. Danas možete naći svega nekoliko vrsta koje su GMO: kukuruz, soju, pamuk i uljanu repicu (za potrebe proizvodnje ulja), tikvu i papaju, kao i šećernu trsku koja se prerađuje u šećer. Međutim, i pored ograničene proizvodnje, otpor prema GMO je ogroman.

Mi, dobro nahranjeni potrošaći, imamo tendenciju da romantizujemo tradicionalno uzgajanje, pre svega zato što imamo dovoljno hrane u frižideru, pa onda i prostor da priuštimo sebi i neke estetske iluzije. Ljudi iz razvijenijih zemalja, kojima Srbija svakako pripada ukoliko se uporedi sa zemljama u kojima vlada glad, spremni su da se suprotstave genetičkoj modifikaciji hrane zato što je promovišu velike korporacije – ali nam ne pada na pamet da se, na primer, protivimo izumu točka iako ga promoviše jednako moćna auto-industrija.

Ukratko, pitanje moći korporacija je pitanje društvenog sistema koje ne mora neposredno da bude povezano sa tehnologijom proizvodnje hrane, bez obzira što to trenutno jeste slučaj. Mi danas imamo tehnologiju da nahranimo na održivom nivou populaciju od 10 milijardi ljudi, ali je primerenije pitanje da li je ta tehnologija dostupna farmerima i zemljoradnicima. Iako imućnije nacije sigurno mogu priuštiti da prihvate pozicije najnižeg rizika, i da plaćaju više za hranu proizvedenu takozvanim „organskim“ metodama, milijarda hronično neuhranjenih ljudi sa niskim ili nikakvim primanjima, kao i države sa deficitom hrane, to sigurno ne može.

Drugo, uvreženo mišljenje da je organska proizvodnja hrane bolja kako za ljude tako i za okruženje pokazuje se kao klimavo. Brojne naučne studije ukazuju da je organska proizvodnja hrane manje produktivna, i to za gotovo 40 do 50 odsto. Očekivati da će ljudi sa Zapada početi da jedu manje mesa i da generalno unose manje kalorija, i to kako bi ljudi iz zemalja u razvoju imali više, ravno je besmislici. Organski pristup se tromo kreće ka inovacijama, a veći deo organske proizvodnje ostaje nedovoljno kontrolisan i povlači sa sobom mnogo rizika. Evo jednog pitanja: zašto ne možemo smatrati organskim to što treća generacija GMO omogućava da ne koristimo opasne hemikalije koje štete okolini, budući da je samo semenje izmenjeno tako da se biljka sama bori protiv štetočina? Njoj je hemikalija nepotrebna.

Tradicionalna poljoprivreda zahteva uporno preuređenje „prirodne“ zemlje u obradivu, što je danas među najvećim uzročnicima efekta staklene bašte i možda najveći izvor smanjenja biodiverziteta. Neophodna je intenzifikacija, tj. povećana proizvodnja na ograničenom zemljištu, kako bismo od pluga zaštitili prašume i preostala prirodna staništa.

Sukob između tradicije i inovacije u proizvodnji hrane je golem, a kada se pomnože npr. lokalne varijacije u kulturama sa vremenskim prognozama i gustinama stanovništva, izgleda da nema jednog rešenja za sve, već će nam za proizvodnju hrane u budućnosti (računajući od sutra) biti potrebno više različitih metoda.

Okolini neće pomoći to što odbacite lokalno proizvedeno organsko jaje na račun tofua proizvedenog intenzivnom primenom pesticida na plantaži soje nastaloj na raskrčenom delu amazonske šume

Jedan vid inovacije je tzv. vertikalno uzgajanje, visokotehnološko uzgajanje hrane u zatvorenom prostoru. Pored toga što podiže produktivnost, ono se može izvoditi tokom cele godine, oslobođeno klimatskih uslova, a bez upotrebe pesticida ili fungocida – pre svega onih koji utiču na uništavanje populacija insekata kao što su pčele. Ovaj vid takođe smanjuje troškove transporta, budući da može da se uzgaja blizu mesta pripreme i konzumiranja. Tradicionalni kao i organski oblik proizvodnje takođe će morati da se unaprede kako bi opstali, npr. pažljivom rotacijom i praksama koje su bazirane na dubokom znanju iz oblasti mikrobiologije zdravog zemljišta.

Sa ekološkog stanovišta, ni distinkcija „meso – povrće“ ne znači mnogo sama po sebi. Obe vrste ishrane mogu biti proizvedene na ekološki podoban ili pak na štetan način. Veganske i vegetarijanske dijete su možda dobre za smanjenje emisije CO₂, ali i tu treba biti pažljiv. Okolini neće pomoći to što odbacite lokalno proizvedeno organsko jaje na račun tofua proizvedenog intenzivnom primenom pesticida na plantaži soje nastaloj na raskrčenom delu amazonske šume.

Organizacija za hranu i poljoprivredu pri Ujedinjenim nacijama (FAO) i ostale relevantne institucije zagovaraju takozvani agroekološki pristup proizvodnji hrane. Agroekologija oponaša prirodu, zamenjujući hemijsko đubrivo kombinovanjem biljaka, drveća i životinja što može poboljšati produktivnost zemljišta. Agroekologija bi trebalo da obuhvati celokupnu poljoprivredu i prehrambene sisteme, od proizvodnje do potrošnje, i može se ispostaviti kao dobar put ka ostvarenju održivih prehrambenih sistema.

Pre 1928. godine niko još nije probao nešto kao što je žvakaća guma. Puckave bombone našle su se u ustima mališana sredinom prošlog veka, dok je 90-ih godina kompanija Red Bull predstavila nešto čudotvorno: energetsko piće. Hrana koju konzumiramo konstanto evoluira i novi ukusi se stalno pojavljuju, a s njima raste i svest o kvalitetu i proizvodnji hrane.

Pripremaju se i uređaji koji će nam vrlo precizno govoriti o tome šta jedemo, kao što su „pametne“ etikete, a na stolu je i hrana proizvedena 3D štampom. Ne bi bilo neobično da se za koju godinu na tržištu pojavi hrana koja leči, ili personalizovana hrana koja odgovara našim mikrobiomima, te hrana čija je nutritivna vrednost zasnovana na molekularnom nivou. Prema rečima Marijusa Roblesa, direktora laboratorije Reimagine Food, tzv. „Veliki podaci (Big Data) će takođe imati široku primenu u našoj ishrani, i biće moguće napraviti pretraživače koji će moći da prepoznaju obrasce i stvaraju široko postavljena predviđanja, anticipirajući naše potrebe kao potrošača“. Naravno, ovako personalizovana ishrana zaista bi promenila način zajedničkog obedovanja, kao i njegovu cenu.

Uopšte, termin „prirodno“ je gotovo samo marketinška caka. Voće i povrće koje danas konzumiramo je vrlo pažljivo selektivno ukrštano hiljadama godina, a često je potpuno različito u odnosu na „prirodnu“, tj. originalnu divlju varijantu. Tako su šargarepe prvobitno bile beličaste i sitne; breskve su ličile na trešnje i bile slankaste; lubenice su bile male, tvrde i gorkaste; patlidžan je bio sitan i beo kao jaje. U narednih deset godina, broj nutricionistički poboljšanih vrsta verovatno će eksplodirati, dok vrlo precizna tehnologija CRISPR Cas9 omogućuje jednostavne izmene genetskog koda. Spremite se za kikiriki bez alergena ili za sočivo sa ekvivalentnim sadržajem proteina kao i meso.

U budućnosti obedovanje neće proizvoditi osećaj krivice ukoliko se prerađena, kalorična hrana koja je sve dostupnija širom sveta modifikuje tako da se smanje masti, šećer, soli i uopšte kalorije, ali da zadovoljstvo konzumiranja ostane isto. Tehnolozi hrane već su uspeli da premažu inertne mineralne čestice šećerom, povećavajući površinu koja dodiruje jezik: rezultat je da se uz korišćenje manje šećera pruža ista slatkoća.

Potrošači prihvataju tehnologiju hteli to ili ne u mnogim aspektima svog života, ali kada je reč o prehrambenoj tehnologiji, to ume da zvuči posebno zastrašujuće. Jedan od načina da prevaziđemo taj strah jeste da se upoznamo sa načinom na koji proizvodimo hranu i da osvestimo koliko našem telu zaista prija ono što u njega unosimo. Bez obzira na to što je hrana društvena pojava, izgleda da se način njenog konzumiranja lagano individualizuje – i zato je važno zapamtiti da su neke od najboljih ideja čovečanstva nastale upravo za istim stolom.


„Srpski kvalitet“

Jedna od retkih stvari na koju su građani Srbije gotovo jednoglasno ponosni jeste „srpska tradicionalna hrana“. Međutim, koliki je zaista kvalitet te hrane, teško je reći, pošto Direkcija za nacionalne referentne laboratorije još uvek nema u funkciji Laboratoriju za ispitivanje kvaliteta mleka ili jaja, koja bi analizirala prisustvo stvari kao što su pesticidi, teški metali ili veterinarski lekovi.

Da postoji takva laboratorija, malo teže bi bilo izvodljivo da se nivo dopuštenog aflatoksina u mleku nekoliko puta menja u poslednjih šest godina. Podsetimo da je Vlada Republike Srbije u julu 2014. godine donela odluku da se dozvoljeni nivo aflatoksina podigne sa 0,05, koliko iznosi u Evropskoj uniji, na pet puta veći nivo, odnosno na 0,25 mikrograma po kilogramu. Nedavno je izmenjen pravilnik po kome je bilo predviđeno da se od 1. decembra 2019. maksimalna koncentracija aflatoksina u mleku ponovo smanji na 0,05 mikrograma po kilogramu, ali je ipak odlučeno da se ova odluka pomeri za narednu godinu. Razlog za ovo produženje je to što većina poljoprivrednih gazdinstava u Srbiji nije spremna za oštrije evropske standarde, pre svega zbog lošeg kvaliteta stočne hrane na našim prostorima.

Dalje, doskorašnji poverenik za informacije od javnog značaja Rodoljub Šabić je u aprilu 2019. godine ukazao na to da je Vlada RS u Pravilniku o higijenskoj vodi za piće izmenila visine maksimalno dopuštenih koncentracija neorganskih materija, te je sada u vodi koju pijemo dozvoljena količina natrijuma i hlorida 25–30% viša, dok je dozvoljena količina bora skoro tri puta viša, a amonijaka pet.

Evropska komisija je u jednom od poslednjih dokumenata o napretku Srbije ka članstvu u EU upozorila da je neophodno usvojiti pravni okvir za održivu upotrebu pesticida i nacionalni plan za smanjenje rizika od njihove upotrebe. U Srbiji ima više od hiljadu registrovanih sredstava za zaštitu bilja – međutim, skoro 45 odsto njih su potencijalno rizični za zdravlje ljudi i životinja, jer su registrovani bez kompletne toksikološke dokumentacije. U Srpskom udruženju za zaštitu useva, SECPA, koje čine lokalne filijale stranih proizvođača, tvrde da se oko 50 odsto biljaka prska pesticidima sa nepoznatim toksikološkim posledicama po okolinu, zdravlje ljudi i životinja.

Ukratko, kada uđete u poljoprivrednu apoteku možete da kupite gotovo bilo šta u bilo kojoj količini. Ono što treba znati jeste da se pesticidi najduže zadržavaju u jagodama, jabukama, grožđu, breskvama, trešnjama, malinama, spanaću, paprikama, krastavcima, zelenoj salati i šargarepi, i to su nažalost namirnice koje bi u Srbiji trebalo kupovati bar od sertifikovanih proizvođača, ukoliko ih niste uzgajali sami po sopstvenoj savesti, što je najčešći slučaj kod srpskog seljaka.— ⊗

Pročitajte još

Nova, veštačka DNK

Istraživači su pokazali da bi mogla da postoji DNK koja se veoma razlikuje od one na Zemlji. Da li ona može, osim u teoriji, postojati…

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD