NAUKA U DRUŠTVU

Glas iz laboratorije

FOTO: Tedward Quinn / Unsplash

Piše:

Istraživanja pokazuju da u mračnim danima epidemije i vanrednog stanja u Srbiji, građani ubedljivo najviše veruju naučnicima. Kako, međutim, prepoznati šta naučno jeste, a šta to nikako ne može biti?

Vlasnik televizije Pink, na primer, tvrdi ne samo da ima rešenje za pandemiju, nego da je njegova ideja „ozoniranja krvi“ potvrđena u naučnim laboratorijama. Ako vas to posebno sablažnjuje, treba se setiti da nema dobrog nadrilekara ako svoju praksu ne temelji na bar nekoj „naučnoj“ potvrdi. To važi i mimo vanrednog stanja i ne samo za ovakve bizarne medijske performanse, nego i za gotovo sve tradicionalne teorije zavere i pseudonaučne pokrete.

Prodavci čudotvornih preparata za mršavljenje, lepotu, ili prosto ozdravljenje, često imaju nekakav sertifikat jedne od brojnih ruskih akademija nauka (što su ili udruženja ili samo izmišljeni entiteti). Antivakcionalni aktivisti će se neizbežno pozivati na nesrećni rad Endrjua Vejkfilda o autizmu, ravnozemljaši na pronalazača Semjuela Roubotema, a homeopate na svog pionira, Semjuela Hanemana, ali i na mnoge savremene autoritete, poput nobelovca Lika Montanjija koji, uzgred, sad tvrdi da je koronavirus veštački stvoren.

Ljubitelji nauke često ne primećuju da pseudonaučni pokreti nisu proste šibicarske šeme za laku zaradu (mada mnogi donose i prihod), niti su nastali zato što neki ljudi imaju manjak pameti ili pak, neobjašnjivu, čak nezdravu sklonost da se rugaju zdravom razumu (što bi se moglo reći za pomenutog pronalazača „ozoniranja“). Oni ne odbacuju racionalnost kao takvu, već puteve kojima se savremena misao kreće i iz autentične potrebe svojih razočaranih pobornika koji sumnjaju u „zvanične istine“, tragaju za alternatvnim pogledom na svet.

Zato je sasvim razumljivo što, za razliku od religije koja će se radije ravnodušno distancirati od naučne debate, pseudonaučnici jednom nogom uvek stoje u nauci, pokušavajući da dokažu svetu da su u pravu. U tome možda najviše prednjače ravnozemljaši čiji su istaknutiji zagovornici doslovno poginuli u opasnim eksperimentima kojima su pokušavali da dokažu svoje verovanje.

Ova prirodna, inače bezazlena okolnost da će se na nauku pozivati i sasvim nenaučni pokreti, međutim, postaje vrlo nezgodna u jedinstvenim uslovima globalne zdravstvene, ekonomske, ali i informacione krize koju je ovog proleća izazvao novi koronavirus SARS-CoV-2. Naime, čini se da nauka nikada nije bila dostupnija u javnom prostoru, ali i da ljudi sada veruju nauci više nego što su to činili ikada pre.

Možda ćete se iznenaditi, ali i građani Srbije će sada pre poverovati nauci nego bilo čemu drugom. Prema vrlo dragocenom istraživanju „Psihološki profil pandemije“ Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju, o kome se dosta govori u medijima i koje se kontinuirano sprovodi od početka epidemije – i sami možete učestvovati u njemu – ubedljivo najveće poverenje u Srbiji trenutno uživaju naučnici. Ono je višestruko veće od poverenja u političare, ali i u zdravstvo i novinare.

Po preliminarnim podacima koje dr Kaja Damnjanović, docent na Odeljenju za psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, podelila za Odiseju, ispitanici najvišom ocenom od 3,8 ocenjuju svoje poverenje u naučnike, dok su političari ocenjeni ubedljivo najslabije, ocenom 1,2. Zanimljivo je da ispitanici veruju zdravstvenom sistemu u celini koliko i društvenim mrežama, ocenjujući poverenje u njih sa 2,1, dok tradicionalnim medijima veruju nešto manje, jednako kao i Ministarstvu zdravlja, dajući im prosečnu ocenu 1,9. Upitani koliko same informacije o koronavirusu smatraju verodostojnim, ispitanici u Srbiji najbolje ocenjuju one koje dobijaju od naučnika, ocenom 3,69, dok bitno slabije ocenjuju sve ostale izvore.

Ironija je da nauka, baš sada kada je poverenje u nju najveće, a aktivnost nezapamćena u istoriji, još uvek ne može da odgovori na neka od ključnih pitanja od kojih sve zavisi

Na slične zaključke navodi i online anketa Biroa za društvena istraživanja (Birodi) – ovo istraživanje, bitno drugačije metodologije, nije ispitivalo percepiju naučnika i informacija koje građani dobijaju od nauke, ali je u dobijenim rezultatima evidentno da njihovi ispitanici bitno manje veruju političarima, drugim institucijama i medijima od stručnjaka i stručnih institucija.  Nažalost, to otvara i jednu sasvim realnu opasnost – da se preobučene u nauku ili kako je popularno reći, struku, čak i bez loših namera, prošire i raznolike maliciozne neistine, što nalaže izvesne mere opreza. Prošle nedelje, generalni sekretar Ujedinjenih nacija Antonio Gutereš upozorio je da se, uporedo sa pandemijom, svet suočava i sa „opasnom epidemijom dezinformacija o koronavirusu, sa štetnim zdravstvenim savetima, opasnim teorijama zavere i mržnjom koja se sve brže širi“.

Kako bi se tome suprotstavili, UN predlaže da se društvene mreže i mediji preplave istinitim i naučno zasnovanim podacima. Jasno je da to može pomoći samo po sebi, ali već na primeru percepije nauke u Srbiji je jasno da stvari nisu nimalo jednostavne i da su na tržištu korona-zavera – od verovanja da 5G mreža izaziva Covid-19, preko čipovanja i zavere farmaceutskih kompanija, do zaprašivanja u vreme policijskog časa – najopasnije one koje dolaze upakovane kao nauka. U stvarnosti, naučnih informacija već ima prilično mnogo i sada su kontinuirano prisutne, kao što nikada pre nisu bile i u konvencionalnim medijima.

To bi čak mogao biti veliki deo problema, jer se naučne vesti koje mediji samo prenose, bez konteksta i objašnjenja (kakve obično daju naučni novinari i naučnici promoteri) može učiniti šteta čak i kad ne postoji planska manipulacija. Takav je primer izveštavanja o kliničkim istraživanjima efikasnosti hlorokina i drugih antimalarika u borbi protiv Covid-19, što je dovelo do nasrtaja na apoteke, nestašica ovog leka i vrlo opasnih pokušaja samolečenja. Ovoj je zabuni doprineo i optimizam američkog predsednika Donalda Trampa koji je mnogo pre okončanja studija u fazi III poverovao da je hlorokin rešenje svih problema, pa su ljudi sami preventivno uzimali ovaj inače netrivijalan lek, što je dovelo i do više smrtnih ishoda. Iz Irana, na primer, stiže vest, na istom tragu, da je više stotina ljudi umrlo pijući čist etanol kako bi se zaštitili od virusa.

[lo_drop_caps style=”normal” tag=”h6″]N[/lo_drop_caps]auka, prirodno, ovih nedelja proizvodi obilje informacija. Zapravo, pojava novog virusa i globalne pretnje koju je izazvao, podstakla je lavinu istraživanja kakva nije viđena u istoriji. Hiljade istraživača u stotinama laboratorija rade na vakcini, novim terapijama, načinima prenošenja, genetskoj strukturi virusa i drugim, laiku zamislivim i nezamislivim pitanjima. Jedan istraživački tim sa MIT je čak napravio i zvučni zapis (koji deluje kao nežna melodija) koji predstavlja trankripciju informacija iz genoma virusa u note. Otkako je u bazi BioArxiv 21. januara objavljen prvi naučni rad o genetičkoj i proteinskoj strukturi virusa, njihov broj je u deset narednih nedelja porastao na više hiljada. Časopis Quartz je pokušao da istraži statistiku radova i došao je do zaključka da njiho broj raste eksponencijalno i da se udvostručava na svakih dve nedelje (neizbežna analogija: nalik na samu zarazu).

Svetska zdravstena organizacija je, uporedo sa projektom Solidarity, koji treba da odgovori na ključna pitanja o Covid-19, iz sasvim praktičnih razloga napravila bazu u kojoj se prikupljaju svi ovi radovi, bez obzira gde su objavljeni. Trenutno ova baza broji više od 6500 naučnih radova svih vrsta, a zanimljivo je da ih, zbirno gledano, potpisuje više od 8000 naučnika iz raznih delova sveta. Pojedini naučnici ukazuju da se ovakva produkcija, očigledno dragocena, događa i zbog toga što se radovi sada često objavljuju bez izvesnih kočnica koje inače postoje u nauci. To je bez sumnje nužno kako bi se, dok se na klinikama vodi borba za stotine hiljada života, što pre pronađu novi uvidi i rešenja.

No, zato mnogi od radova nisu uopšte recenzirani, objavljeni su u tzv. preprintu, i praktično bez uticaja urednika. To u velikoj meri predstavlja izazov za informisanje jer doslovno prenošenje takvih još uvek nedovoljno pouzdanih rezultata, što se neprekidno događa, ne predstavlja širenje znanja i podložno je manipulaciji. Vrlo je nezgodno kad se na osnovu takvih nalaza donose odluke – najrečitiji primer su raznoliki modeli širenja zaraze i kontradiktorna lavina nalaza o tome na kojim površinima i koliko dugo virus uspeva da preživi.

Ironija je da nauka, baš sada kada je poverenje u nju najveće, a aktivnost nezapamćena u istoriji, još uvek ne može da odgovori na neka od ključnih pitanja od kojih sve zavisi. Naime, nije uopšte pouzdano kolika je smrtnost jer će za to biti potrebno precizno izmeriti koliko ljudi je bilo tačno zaraženo (što se radi studijama koje mere antitela u reprezentativnom uzorku, a jednu, Solidarity II, najavljuje SZO), kao što se ne zna tačno kolika je zaraznost virusa – takozvani R0, odnosno broj ljudi na koje jedan zaraženi prenese virus kretao se u različitim analizama od čak 10 do 2,5.

Nauka koja stoji iza najtvrđih epidemioloških mera zapravo jeste nesumnjiva. I razrađuje se još od 1377. godine, kada je tokom jednog od talasa buboničke kuge, otkriven i uspostavljen prvi karantin, u Dubrovniku

Nije uopšte sigurno kako će se prenošenje virusa događati tokom letnjih meseci, kao ni da li ima osnova sumnjati u najavu istinske katastrofe – da se kod onih koji su preležali bolest ne stvara trajan imunitet. Naučnici su na dobrom tragu svake od ovih informacija i bez sumnje će odgovoriti u nedalekoj budućnosti, ali za njima trenutno postoji ogromna potreba, kako za naučnike, lekare, tako i za donosioce odluka, pa se iz medijske nužde često koriste nedovoljno pouzdane informacije.

No, kada epidemiolozi predlažu donedavno nezamislive mere zatvaranja miliona ljudi u istinski kućni pritvor, ograničavanje kretanja i ukidanje ključnih ljudskih sloboda, pozivajući se pritom na „nauku zasnovanu na dokazima“, malo ko sumnja u njihovu naučnu utemeljenost. Videli smo i bez pomenutih istraživanja percepije infromacija, kako će kritičari pre napadati političke aspekte situacije, sposobnosti i metode kojima se mere sprovode, nedostatak planiranja i izvesne kontradiktornosti u statistikama, pa čak zahtevati još stručniji pristup, ne odbacujući nauku.

Zašto možemo biti sigurni u nauku iza pandemije? Imajući u vidu lavinu preprintova, nekritično prenošenje vesti i falsifikate u ruhu nauke, koliko je bilo koja „naučna vest“ koju čujete pouzdanija od one koja „potvrđuje ozoniranje“ i na koju se na televiziji sa nacionalnom frekvencijom u udarnim informativnim emisijama poziva njen vlasnik? Ili bilo koji teoretičar zavere? Očigledno da nije jednostavno napraviti razliku i da mnogo toga zavisi od naše samostalne razumne procene šta je laž, a šta istina.

Međutim, nauka koja stoji iza najtvrđih epidemioloških mera zapravo jeste nesumnjiva. I razrađuje se još od 1377. godine, kada je tokom jednog od talasa buboničke kuge, kao efikasno sredstvo borbe protiv zaraze, otkriven i uspostavljen prvi karantin, što se desilo u Dubrovniku. Praksa je pokazala da su zemlje koje su se okušale drugim oružjima brzo od njih odustale i vratile se ovom, najprimitvnijem koji nauka poznaje. Naime, karantin i druge aktuelne epidemiološke mere su krajnje sredstvo koje naučnici preporučuju jer nemaju dovoljno pouzdanih pametnijih odgovora na ovakvu novu krizu. I dok su na snazi, možemo biti sugurni da naučnici sopstvenom znanju pristupaju sa oprezom i da se time kupuje vreme. A sa vremenom, nema nikakve sumnje, naučno znanje će porasti. — ⊗

Pročitajte još

Zabuna oko hlorokina

Da li su hlorokin i njemu blizak hidroksihlorokin efektivna sredstva u borbi protiv Covid-19? Odgovor je: ne znamo, ali je potencijalno već napravljena šteta

Izdanja

Paket - prvih pet brojeva

Ako vam nedostaju stare Odiseje, obiđite sajt knjižare Makart i naručite prvih pet brojeva u paketu po promotivnoj ceni.

5

brojeva

1300 RSD